U potrazi za Uskršnjim jajima

Proljeće je. Aurorino najdraže godišnje doba. Vrijeme kada sve cvate, a dani su duži. 

Znala je da na njezino raspoloženje ne utječu vanjski čimbenici, pa tako ni sunce. Njezina sreća nalazi se unutar nje same. No, ipak, uživala je u sunčanim danima. Dodatna opskrba vitaminom D nikada nije bila na odmet.

“Svi znamo koji su vjesnici proljeća.”, kaže Aurora promatrajući visibabu.

“Tako je. I ja sam jedan od njih.”, odgovara Suncokret, ponosno se uspravivši.

“Ti bi mogao biti vjesnik proljeća samo ako bi uzvikivao Proljeće.”, kaže Aurora. 

“Znaš li što je sutra?”, nadoda.

“Po izrazu tvoga lica rekao bih neki veoma važan dan.”, odgovori Suncokret.

“Tako je. Sutra je Uskrs, stoga danas trebamo obojiti pisanice.”

“Zvuči zanimljivo, no, gdje ćemo pronaći pisanice”, upita Suncokret.

“Nisam sigurna… Ako ne pronađemo pisanice, uvijek možemo pronaći kamenje ovalnog oblika i pretvarati se da su to pisanice.”, dosjeti se Aurora.

Aurora se zamisli. Suncokret je bio u pravu. Boju su planirali napraviti od raznih latica cvijeća. No, jaja nisu mogli tek tako stvoriti.

***

Jedna od igara koje su Aurora i Suncokret voljeli igrati bila je igra skrivača. Naravno, s obzirom na to da je Suncokretovo korijenje bilo duboko pod zemljom, morao je uvijek biti na istom mjestu. Doskočili su tom izazovu smislivši nova pravila igre. Aurora je bila ta koja se skrivala, a zatim bi Suncokret pogađao gdje se nalazi. Izvikivao bi razna mjesta koja bi mu padala na pamet. Kada bi pogodio, Aurora bi povikala “Kipuće” i pohitala do njega. Kada ne bi pogodio, Aurora ne bi ništa izgovorila. Ponekad ne bi mogla suspregnuti smijuljenje, što bi Suncokretu pomoglo da ju pronađe.

Igrali su skrivača svakoga dana, pa i danas. Aurora je već krenula u potragu za savršenim skrovištem, kadli je primijetila neobičan predmet ispod jedne od smreka. Kada mu se približila shvatila je da je riječ o malom ptiću. Lastavici.

“Mora da si ispao iz gnijezda, maleni.”, rekla je Aurora gledajući u krošnju smreke, pokušavajući pronaći gnijezdo u kojem je ptić do nedavno živio.

Gnijezdo se nalazilo visoko u krošnjama. Iz njega je izvirivalo još nekoliko malih kljunova.

“Ovo su sigurno tvoja braća i sestre.”, komentirala je.

Ptić nije djelovao ozlijeđeno. Aurora mu je odlučila pomoći i vratiti ga kući.

Kako ga ne bi ozlijedila svojim oštrim zubima, odlučila ga je staviti u presavijeni list, te ga tako prenijeti do gnijezda. Pronašla je list dovoljno širok i dug - savršen za transport ptića. Zatim je list položila pored ptića, a njega je lagano njuškicom usmjerila prema listu. Potom je presavila list i zagrizla ga.

Bila je vješta u penjanju. S lakoćom se penjala po smrekinim granama. Već su gotovo stigli do cilja.

Najednom, začulo se lomljenje grane. Grana na koju je Aurora doskočila pukla je. Za nekoliko sekundi oboje su se našli na hladnoj zemlji.

“Joj.”, zajauknula je Aurora.

Mala lastavica se nije ozlijedila u padu jer je pala na nju.

Aurora je primijetila kako ju jedna od šapica silno boli. Mogla ju je pomicati, pa je pretpostavila da ju je samo uganula. Ovo joj nije bila prva takva ozljeda i znala je točno što joj je činiti. Uzela je dvije grančice i dugački tanki list. Grančice je položila pored bolne šape, a potom ih učvrstila listom.

Iako ju je šapa boljela, nije mogla odustati. Odlučila je pokušati ponovno. Povratak lastavice na sigurno postala je njezina zadaća.

List u koji je bila stavila ptića se poderao, tako da je morala pronaći novi. Za nekoliko trenutaka bili su spremi za ponovni pokušaj.

Ovoga puta Aurora se penjala opreznije. Prije nego bi svom težinom stala na granu, provjerila bi je li grana dovoljno čvrsta. Polako, ali sigurno, stigli su do gnijezda. Aurora je odložila ptića u njega. Bila je zadovoljna. Prožeo ju je lijep osjećaj - pomogla je nekome kome je pomoć bila potrebna.

Ubrzo su i lastavice roditelji doletjeli do gnijezda. Do sada su sjedili na obližnjem drvetu i promatrali što se događa.

“Spasila si naše dijete. Hvala ti.”, rekla je jedna od lastavica.

Aurora se osmjehnula.

“Načuli smo tvoj razgovor sa Suncokretom. Kao znak zahvalnosti, posudit ćemo ti jaja iz kojih se još nisu izlegle male lastavice.”, nadoda druga lastavica.

“Super!”, veselo će Aurora.

“Sutra navečer ih možeš vratiti u gnijezdo.”, kaže lastavica.

Aurora zamora tri jaja u list u kojem je do nedavno bio ptić te se zaputi prema Suncokretu.

Ostatak dana prošao je u veselju i zabavi. Od latica cvijeća dobili su plavu, ružičastu i žutu boju. Svakom bojom obojili su jedno jaje. Aurora je odgrizla nekoliko vlati trave te od njih napravila gnijezdo, a pisanice položila u nj.

Kada je sve bilo spremno, sjela je pored gnijezda, promatrajući pisanice. Nije mogla vjerovati da se ispod obojene ljuske nalazi živo biće. Ljuska jajeta činila joj se krhka. Djelovala joj je kao da nije dovoljno čvrsta da bi zaštitila ono što se nalazi unutra od ostatka svijeta.

“Ponekad, da bismo se osjećali sigurnima, nije dovoljna samo vanjština koju nam je svijet podario. S vremena na vrijeme, potrebna nam je pomoć bića koja nas vole kako bismo ostali zaštićeni.”, zaključi.

Aurora primijeti kako je isto i s njezinim Suncokretom. Teško bi preživio sam, bez vode, posebno u vrijeme kada je suša. Zašto je ona ovdje te mu donosi vodu svaki dan.

***

Sutradan ujutro, Aurora se probudila u veselju. Pozdravila je Suncokret, koji je brzo podigao glavu kako bi ju vidio.

“Dobro jutro Suncokretu. Sretan Uskrs!”, veselo je povikala.

“Sretan Uskrs i tebi, Aurora. Kako su naše pisanice?”, upita Suncokret.

Aurora pohita do pisanica kako bi i njima zaželjela sretan Uskrs. Stigavši do gnijezda, ugleda strašan prizor. U gnijezdu su bile samo dvije pisanice. Auroru je oblio hladan znoj. Brzo se vratila Suncokretu.

“Jedna od pisanica je nestala!”, poviče.

“Kako misliš, nestala? Pa nije mogla samo tako otići iz gnijezda, nema noge”, kaže Suncokret.

“Znam, i ja sam pomislila isto.”

"Ako ne pronađemo jaje, pretvorit ću se u osušeni cvijet od stresa.”, uzrujano kaže Suncokret.

“Ne možeš se osušiti od stresa, čini se da ti samo treba malo vode.”, kaže Aurora.

Aurora je bila zabrinuta. Nije znala što će reći lastavicama. Nije znala kako će im reći da je izgubila jedno jaje. Znala je da ne smije gubiti vrijeme paničareći. Odlučila je pokušati pronaći izgubljeno jaje. 

Kad god bi trebala odraditi zadatak u kojem nije vješta, pokušala se zamisliti kao osoba koja se bavi tim poslom. Tako je, sada, trebala postati istražiteljica. Zamislila se s povećalom i kariranom kapom što joj je izmamilo osmijeh na licu.

Prvo što je trebala učiniti jest detaljno proučiti mjesto zločina, pa je stoga prišla gnijezdu. U početku, nije vidjela ništa neobično. Ipak, primijetila je kako je jedan dio trave udubljen. Zaključila je da je na tom dijelu sigurno ležala žuta pisanica prije nego je nestala. Zatim je primijetila kako je trava na nekim mjestima polegnuta. Bio je to put koji je vodio izvan gnijezda.

Odlučila je, kao i svi istraživači, pratiti otkriveni trag.

Hodala je polako, njuškajući zemlju. Već se dobrano udaljila od gnijezda, a trag je počeo jenjavati. Nakon još nekoliko koraka u potpunosti je nestao. Aurora je zastala.

“Trag ovdje nestaje, no mislim da bih trebala nastaviti”, rekla je sama sebi.

Tako je i bilo. Nastavila je pratiti sada nevidljiv trag. Nekoliko trenutaka kasnije, njuškica je dotaknula jednu bijelu krhotinu. Nije mirisala poznato. Okrenula ju je šapom kako bi ju bolje promotrila. Ugledala je žutu boju - boju kojom su Suncokret i ona obojili pisanicu.

“Oh, ne! Ovo je dio pisanice!”, povikala je.

Zatim je podigla pogled. Oko nje se nalazilo mnoštvo sličnih krhotina.

“Bila sam toliko usredotočena na put i trag kojeg sam pronašla, da nisam niti primijetila što se nalazi oko mene. Uvijek je dobro odmaknuti se i sagledati širu sliku. Da sam tako i napravila, odavno bih primijetila ove ljuske.”, zaključi.

Činilo joj se kao da se jaje razbilo u komadiće, što ju je rastužilo.

“Lastavice su mi posudile jaja, a ja ih nisam dovoljno dobro čuvala. Sada su ostali bez jednog od njih. Za sve sam ja kriva.”

“Aurora, ne možeš kriviti sebe.”, kaže gušter koji se udobno smjestio na deblu jednog stabla.

“Ali ja jesam kriva. Trebala sam bolje paziti na njih”, odgovori Aurora.

“Učinila si najbolje što si mogla u datom trenutku. Nisi očekivala da će se ovakvo nešto dogoditi. Sada si bogatija za iskustvo i sljedećeg puta ćeš pametnije postupiti.”, kaže gušter vlažeći si oko jezikom.

“Nadam se da si u pravu. Iako sam izgubila jedno jaje, imam još dva koja trebam paziti. Idem se brzo vratiti.”

Ostatak dana Aurora je provela pored gnijezda. Nije željela da se nešto dogodi preostalim pisanicama.

Večer se bližila - vrijeme kada je Aurora trebala vratiti jaja u njihov dom, gdje i pripadaju. Obuzeo ju je osjećaj straha i tuge. Osjećala se kao da je iznevjerila lastavice. Nije znala kako će im reći da je izgubila jedno od jajeta kojeg su joj tako darežljivo posudili. Strahovala je da će se naljutiti na nju i da joj nikada neće oprostiti.

Promatrajući jaja, primijetila je da se nešto neobično događa s jednim od njih. Jaje se počelo pomicati, a na ljusci su nastale pukotine. Odjednom, maleni kljun proviri iz njega. Za nekoliko trenutaka, proviri i cijela glava. Bila je to mala lastavica. Aurora je upravo svjedočila njegovom rođenju. Bio je u potpunosti mokar i djelovao jako krhko. Aurora se približila i ovila ga repom kako mu ne bi bilo hladno. Počeo je piskutati.

Nekoliko trenutaka nakon, isto se dogodilo i s plavom pisanicom.

Aurora je promatrala u čudu. Bila je zadivljena i očarana. Svjedočila je rođenju dva ptića, koji su sada cvrkutali i dozivali roditelje.

“Možda se i iz žute pisanice izlegao ptić.”, kaže Suncokret.

“Upravo sam i ja pomislila isto.”, kaže Aurora, koju je još jednom iznenadilo što Suncokret i ona misle isto.

Vratila se na mjesto gdje je pronašla ljuske nestale pisanice. Pogledom je tražila malu lastavicu, no nije ju vidjela. Osjetila je zabrinutost. Nije znala na koji način bi ju mogla pronaći. Uz to, padao je mrak.

“Možda je pametnije ako pokušam sutra ujutro, kada će biti dan.”

Već se bila uputila prema Suncokretu, kad je začula tihi pijuk. Dolazio je iz šume. Potaknula novom nadom, brzo je ušla u šumu.

Ušavši u šumu, primijetila je tišinu. Pijuci su prestali te zbog toga nije mogla odgonetnuti od kuda su dolazili.

“Sigurno se prestrašio i sakrio.”, kaže Aurora potiho.

Neko vrijeme nepomično je stajala nasred šume. Začuo se šušur u obližnjem grmu. Podigla je šapu kako bi napravila korak, no onda se dosjeti.

“Moji koraci mogli bi prestrašiti ptića. Pričekat ću još malo kako bih se uvjerila da se ptić doista krije u grmu i da nije riječ o nekoj drugoj životinji.”, zaključi Aurora, vrativši šapu na tlo.

Strpljivo je tako čekala neko vrijeme. Više nije bila sigurna iz kojeg grma je dopisao šušur.

Začuo se pijuk. Pa još jedan. Dolazio je iz grma. Aurora je sada bila sigurna da se tamo nalazi mala lastavica i pohitala prema njemu.

“Hura! Pronašla sam te!”, povikala je Aurora ugledavši malenog ptića.

Ubrzo se vratila i stavila ptića među ostala dva. Bila je sretna što su svi na okupu.

Jednog po jednog, vratila ih je u njihov dom, smješten u krošnjama smreke. Dok ih je nosila, lastavice u veselo pjevušile pjesmice. Njihova obitelj povećala se za tri člana.

Nakon što je vratila i zadnjeg ptića, umorna, sjela je pored Suncokreta.

"Kakav Uskrs!", kaže Suncokret. 

"Definitivno neobičan, ali baš zato i poseban", odgovori Aurora.

Aurora i Suncokret sjedili su tako zajedno i promatrali zalazak sunca, dok se zrakom širio miris proljetnog cvijeća.