Neobična plaža

Aurora, polarna lisica snježnobijelog krzna, boje poput svjetlosti Mjeseca, sve češće je napuštala sigurnost svog poznatog doma.
Otkako je pronašla Sunce – ne ono na nebu, već ono u sebi – ništa je više nije moglo zaustaviti. Više se nije bojala nepoznatog. Naučila je da je strah često samo sjena naše mašte, a ne stvarna prepreka.

„Najveće prepreke često stoje samo u našem umu, a ne na našem putu“, zaključila je.

Jednog toplog svibanjskog jutra, kad je sve bilo prepuno mirisa borova, Aurora je odlučila ponovno posjetiti otok koji je nekad samo okrznula pogledom. Sjetila se njegove čarobne pješčane plaže, skrivene među borovima. Tada nije imala vremena zastati, ali odlučila je kako će danas istražiti taj kutak svijeta u potpunosti.

„Plaža mora biti prepuna školjkica“, šapnula je sebi dok je šetala po mekoj travi, „ponijet ću ih kući kako bih ukrasila tlo oko Suncokreta.“

Prije nego je pošla na put, željela je održati svoje obećanje. Pobrinula se da Suncokret ima dovoljno vode.

„Prava obećanja ne blijede s vremenom — ona žive u djelima.”

Pozdravila se sa Suncokretom, a zatim krenula. Putovala je polako, bez žurbe, upijajući svaki korak, zvuk i trenutak.

Kad je stigla na otok, srce joj je poskočilo od uzbuđenja. Prizor koji je gledala bio je čudesan. Pješčana plaža blistala je na jutarnjem suncu. Pijesak je bio sitan poput praha, topao i mekan pod njezinim šapama. More je bilo mirno, u nijansama plave koje su se stapale s nebom, a dno se vidjelo kao kroz staklo.

Aurora je zastala. Samo je gledala. U svijetu u kojem svi jure, prava je blagodat zastati i samo postojati.

Poželjela je da ima fotoaparat. Taj prizor bio je savršen. No onda se nasmiješila. Znala je da nijedna fotografija ne može dočarati ono što osjetimo kada gledamo srcem. Prisjetila se ljudi koje je vidjela kako sve promatraju kroz ekrane.

„Gube li oni možda ono što je najvažnije - trenutak?“, pitala se, ne s osudom, već s tugom.

Nije znala zašto ljudi više žele zabilježiti trenutak nego ga proživjeti. Na taj način, trenutak koji pokušavaju sačuvati slikom, zauvijek izgube jer ga nisu doživjeli srcem.

„Snimka nečega može trajati godinama, no proživljeni trenutak traje vječno u nama“, pomislila je.

Još je neko vrijeme bila izgubljena u svojim mislima. Odjenom, misli joj je prekinuo blagi škakljaj. Spustila je pogled i ugledala malenog raka koji je nosio kućicu na leđima. Naslonio se na njezinu šapu kao da je želi pozdraviti. Nasmiješila se i poželjela da svaki susret u životu bude tako jednostavan i drag.

Shvatila je kako rakovi nikada neće biti izgubljeni jer uvijek nose kućicu sa sobom. Uvijek imaju dom bez obzira na to gdje se nalazili.

Skupila je pregršt školjkica. Svaka je imala drugačiji oblik i boju. Svaka je pričala drugačiju priču.

Odlučila je još malo istražiti otok prije nego što se vrati Suncokretu. U daljini je ugledala jednu školjku veću od svih. Bila je to veličanstvena školjka, volak, s bojama zalaska sunca. Dotaknula ju je njuškicom, a ona se pomaknula.

Školjka je zatitrala, zatresla se, a iznutra je provirio rak. Bio je malen, ali živahan. Njegove oči bile su tamne, sjajne, i gledale su ravno u Auroru.

Aurora je zastala. Na trenutak je osjetila razočaranje. Željela je tu školju za svoju kolekciju. Samo na trenutak kroz misli joj je prošla pomisao kako bi ju mogla uzeti. No, tada je shvatila. Nije bila prazna. Imala je stanara. Imala je nekoga tko ju je učinio živom. Iako ju je željela, nije ju mogla uzeti.

Znala je kako ne možemo dobiti uvijek sve što poželimo. Shvatila je da ljepota leži u stvarima kojima damo slobodu da ostanu.

„Pomozi mi.“, začula je tihi glas.

Aurora se iznenadila. Nagnula se bliže.

„Molim?“ upitala je tiho.

„Pomozi mi... Valovi su me izbacili. Trebam se vratiti u more“, šapnuo je rak.

Aurora nije razmišljala ni sekunde. Pažljivo ga je primila zubima, pazeći da ga ne ozlijedi. Krenula je prema obali i lagano ga spustila u plićak, tamo gdje su valovi bili blagi, ali dovoljno snažni da ga ponesu natrag gdje je pripadao.

Rak je nestao ispod površine, a Aurora je još neko vrijeme gledala u more. Bila je zadovoljna. Možda nije imala najljepšu školjku, ali je imala osjećaj da je učinila nešto ispravno. Za nju je to bilo vrjednije od bilo kakve zbirke. Srce joj je bilo puno. Više nije razmišljala o školjkama, već o tome kako je pomogla biću koje se našlo na pogrešnom mjestu.

Zaputila se kući. Šapicama je ostavljala tragove na pijesku koje će more uskoro izbrisati.

Kad je stigla, pogledala je Suncokret, koji se okrenuo prema njoj, pokazujući svoje predivne latice. Posložila je školjkice oko njega. Možda nisu bile najveće, ali su bile odabrane s ljubavlju.