1

Neki bi ljudi otok iz ove priče nazvali pustim otokom samo zato što na njemu ne živi ni jedna osoba. No, otok može biti pust čak i kada ga nastanjuju tisuće ljudi. Pustoću otoka određujemo sami.

Otok iz ove priče nije nipošto pust. Na njemu živi Aurora, mala polarna lisica. Iako je bila jedina lisica, zapravo, jedina životinja na otoku, njoj to nije nimalo smetalo.

Niti je ikada osjećala usamljenost, niti joj je ikada bilo dosadno. Zanimaciju je nalazila u raznim stvarima koje su pukom promatraču možda djelovale sasvim običnima. No, Aurori ni jedna stvar nije bila obična.

– Iako volimo misliti da smo jednaki, svi se mi razlikujemo pa se tako razlikuju i stvari do kojih nam je stalo. Ono što je jednoj osobi nevažno, drugoj može biti najvažnija stvar na svijetu. Ne trebamo gaziti po jednom cvijetu samo zato što nam se više sviđa neki drugi. – razmišljala bi na glas.

Voljela je svoj život na otoku. Imala je sve što joj je trebalo i bila je svjesna kako je sreća često skrivena u malim stvarima.

– Ako vjerujemo da će nas materijalne stvari učiniti sretnima, sreću nikada nećemo pronaći. Umjesto toga, samo ćemo gomilati nepotrebne stvari, uvijek osjećajući da ih nemamo dovoljno. Tek kada promijenimo pogled na život, shvatit ćemo da nas čak i jedan kamen u obliku srca može ispuniti srećom.

Oduvijek ju je ispunjavao boravak u prirodi, gdje je osjećala prisutnost sila i nečega većeg od sebe same. Očaravao ju je sklad biljaka i životinja koje su dijelile isto stanište – pravi život u harmoniji. Ponekad se pitala svađaju li se i biljke oko nevažnih stvari, poput toga tko je ostavio prljavi tanjur na stolu.

***

Još davnih dana posadila je tri smreke koje su sada izrasle toliko visoko da su svojim krošnjama pravile ugodnu hladovinu za sunčanih dana. Posadila ih je točno tri jer nikada nije voljela parne brojeve.

– Parni brojevi su tako dosadni. Za razliku od njih, u neparnim brojevima krije se neka neobjašnjiva zagonetnost. – znala bi reći.

Svakodnevno bi ih zalijevala i uklanjala suhe grane kako im ne bi smetale.

Ipak, posebnu pažnju pridavala je svom Suncokretu.

– Suncokreti su tako nježna stvorenja. Teško im je kada nema sunca. – razmišljala je Aurora. – Navečer, kada sunce zađe, suncokreti pognu glavu. Mislim da to rade kako ih nitko ne bi vidio tužne, kako nitko ne bi vidio njihove suze. Njihov odnos sa suncem mora da je poseban. Kada nema sunca, moj Suncokret djeluje kao da ga ništa na svijetu ne bi moglo obradovati. Sa smrekama je drugačije – one su samostalnije.

Svako jutro Aurora bi posjećivala Suncokret i razgovarala s njim o raznim temama. Svakog dana razgovarali bi o nečemu novom. Nikada im nije ponestajalo tema. Tako su provodili sate i sate. Nisu se uvijek slagali, što je Auroru osobito veselilo.

– Zanimljivo je kako razmišljaš. – rekla bi mu. – Mi smo tako slični po mnogočemu, a opet se razlikujemo. Volim tvoje misli.

Jednom takvom zgodom razgovarali su o ljubavi.

– Znaš, Aurora, uvijek je jednostavnije nekoga odgurnuti od sebe nego dopustiti mu da nam se približi.

– Zašto tako misliš?

– Na taj način štitiš sebe i nikada nećeš biti povrijeđen.

– Ako nikome ne želiš otvoriti vrata, nikada nećeš dobiti priliku osjetiti veliku ljubav. Ponekad treba prihvatiti rizik. Ljubav je, sigurna sam, vrijedna toga.

– Ponekad bih volio da sam ruža. Tada bih imao trnje koje bi me branilo od svijeta.

– Mislim da trnje nema nikakve veze s time.

– Kako to misliš?

– Da si ruža, imao bi trnje koje bi te štitilo od vanjskog svijeta. No, trnje može zaštititi samo toliko. Ne može te obraniti od onoga što se nalazi u tebi.

*** 

Za ljetnih mjeseci, kada bi Suncokret cvjetao, Aurora bi mu se često približila i mirisala ga. Tada bi joj njuškica postala žuta od njegove peludi, što bi Suncokreta navelo na smijeh.

Kada se Suncokret smijao, Aurorino srce bilo bi ispunjeno toplinom. Uvijek je smišljala nove načine kojima bi ga nasmijala jer joj je to bilo veoma važno. Izmišljala bi nove priče i pravila, sve kako bi što duže zadržala osmijeh na Suncokretovu licu. To joj i nije bilo teško, s obzirom na to da je oduvijek imala bujnu maštu.

– Znaš što mi se najviše sviđa na tebi? – pitao je Suncokret Auroru u jednom od razgovora.

– Ne znam. Što?

– Tvoj rep. Kada bih ja imao takav rep, sigurno bi sve pčele došle k meni. – zadovoljno će Suncokret.

– Da, moj rep ne izgleda loše. – pomalo tužno će Aurora.

Njezin Suncokret nikada nije bio dobar u izražavanju svojih osjećaja. Aurora nije bila sigurna treba li „čitati između redaka” ili je ono što Suncokret govori doista i ono što želi reći.

Znala je da ponekad trebamo slušati srcem, a ne ušima. No, povrijedio ju je njegov komentar jer joj izgled nikada nije bio posebno važan. Baš kao što Suncokret izgleda kako izgleda jer je suncokret, i smreke izgledaju tako jer su smreke, i ona izgleda tako jer je polarna lisica. Željela je da ju netko voli zbog onoga kakva je iznutra, a ne zbog onoga kakva je izvana.

Naš izgled je nešto na što ne možemo utjecati, ali možemo oblikovati ono što se nalazi unutar nas. Uostalom, ljepota je u oku onoga tko nas promatra.

2

Rastanci za Auroru bili su prava noćna mora. Čak i oni privremeni. Nije voljela gledati kako, u vrijeme zalaska sunca, Suncokret postaje snužden.

Kako bi se nosila s tim, tijekom zalazaka odlazila bi na sam rub otoka, s kojeg je promatrala život koji se odvijao negdje daleko, daleko. Svijet izvan otoka činio joj se zastrašujućim i nepoznatim, a opet nekako zanimljivim i tajanstvenim.

S vremena na vrijeme zamišljala bi kako putuje i istražuje sve što ostatak svijeta nudi, no strah je uvijek prevagnuo i natjerao ju da ostane. Nije bila dovoljno hrabra da se upusti u nepoznato. No, to nikako nije bila spremna priznati. Zato bi opravdavala svoj ostanak izlikama poput: „Što bi bilo sa Suncokretom? Pa ne mogu ga jednostavno ostaviti ovdje.”

***

– Sunce svakog dana jednostavno nestane. Mislim da ide na spavanje. Nikada nisam pitao kamo ide jer me strah odgovora koji bih dobio. – sjetno je razmišljao Suncokret, polako spuštajući svoju glavu. Polako, kako bi ju brzo mogao podići u slučaju da Sunce ipak odluči ostati još malo.

***

Jedne zore, čim je Aurora otvorila oči, prožeo ju je neobičan osjećaj. Nešto nije bilo u redu. Pitala se boli li ju neki dio tijela, no odgovor je bio negativan. Pogledala je prema nebu. Bilo je toliko tmurno. Djelovalo je kao da će smak svijeta.

– To je samo jedan od onih oblačnih dana. – pomislila je. – Sutra će ponovno biti lijepo.

Dan je prolazio, a vrijeme se nije mijenjalo. Sunca nije bilo. Promatrala je Suncokret. Izgledao je tako tužno. Glava mu je bila pognuta. Djelovala je pognutije nego inače. Aurora nije tome previše pridavala pažnje jer je znala da će sutradan biti bolje. Do sada je uvijek bilo tako.

No, ni sljedećeg dana sunce se nije pojavilo. Aurora je shvatila kako je bila u krivu.

– Izgleda da ono čemu se nadamo i ono što se stvarno događa nemaju veze jedno s drugim.

Suncokret je izgledao kao da plače. Auroru je silno rastužio taj prizor. Morala je nešto učiniti. Osjećala je kao da će njezin Suncokret umrijeti bez svog sunca. Morala ga je spasiti.

Na tren se zamislila kao superheroina koja spašava svijet. Ona će biti ta koja će spasiti Suncokreta.

Na brzinu je spakirala sve stvari potrebne za putovanje. Pronašla je bocu sa sitnim rupicama te napunila ju vodom.

– Da ne umreš od žeđi. – rekla je, odloživši bocu pored Suncokreta. Voda će, kap po kap, natapati tlo pored njega.

Jednom prilikom Suncokret joj je ispričao strašnu priču o tome što mu se dogodilo dok je bio malen. Ostao je bez vode i bio je toliko žedan da je mislio kako će to biti njegov posljednji dan na Zemlji. Jedva je glavu mogao držati na stabljici. Aurora nije povjerovala u istinitost te priče. K tome, napomenula mu je kako suncokreti mogu preživjeti barem nekoliko dana bez vode. On se, pak, uvrijedio i tvrdio kako su vremenski uvjeti bili toliko strašni toga ljetnog dana da ne bi preživio ni dan bez vode. Tada mu je Aurora obećala kako nikada više neće biti bez vode dok god je ona tu.

***

Spakiranih stvari, bilo je vrijeme da Aurora krene na put. Stala je pored Suncokreta kako bi ga pozdravila.

– Idem sada. Pazi se. Vratit ću sunce i osmijeh na tvoje lice. – rekla mu je.

Suncokret nije ništa odgovorio. Samo je šutio pognute glave. Aurora je pričekala još koji trenutak u nadi da će nešto reći.

Sekunde su u njezinoj glavi prolazile kao sati. Ništa.

Naposljetku je izgubila strpljenje i uputila se u svijet, u nepoznato.

***

– Sunce je nestalo, a s njim i sva moja radost. Kome ću sada pokazivati ove latice što krase moju glavu? Moje Sunce ih je uvijek cijenilo. Sada, kada je otišlo, više ništa nema smisla. Pitam se hoće li se ikada vratiti… – Suncokret je vodio borbu sa svojim mislima.